Livadski gušter
Latinski naziv: Lacerta agilis
(Linnaeus, 1758)
Livadski gušteri su obično dugi do 9 cm od vrha njuške do kloake, retko kad su veći. Rep je otprilike 1 ¼ do 1 2/3 duži od tela. Telo je krupno, punačko, glava visoka i zatupasta, nejasno odvojena od trupa, udovi kratki. Po građi se može lako na prvi pogled razlikovati od svih drugih evropskih guštera. Boja i šara su jako varijabilne. Osnovna boja uglavnom je zelena kod mužjaka i siva kod ženki. Duž leđa je najčešće prisutna složena šara u vidu široke tamne trake ili niza tamnih mrlja, često sa svetlim tačkama i isprekidanom belom linijom u centru. Po bokovima se mogu javiti „ocele“ (tamne mrlje sa svetlom tačkom u sredini) ili nepravilne tamne mrlje i šare. Donja strana tela je svetla, kod mužjaka zelenkasta, kod ženki bela ili žućkasta, posuta tamnim mrljama. Ponekad je leđna strana tela uniformno smeđa ili crvenkasta (tzv. erythronotus morfa).
Period od oktobra do marta livadski gušter provodi u zimskom snu (hibernaciji). Sezona parenja je od druge polovine aprila do kraja maja. U toku juna ili početkom jula ženke polažu leglo od 4–14 jaja. Mladunci se izvaljuju u avgustu. Ishrana ove vrste sastoji se pretežno od insekata i drugih beskičmenjaka.
Uglavnom bira relativno suva staništa sa gustom zeljastom vegetacijom poput stepa, livada i pašnjaka sa retkim žbunjem, šumaraka i živica, mada se može naći i na vlažnijim staništima (u blizini potoka, reka, bara i jezera). Na severu je pretežno nizijska vrsta. Na jugu areala može se naći na planinama do 2000m visine, najčešće na planinskim pašnjacima.
Rasprostranjenje ove vrste je palearktičko, od Bajkalskog jezera i severozapadne Kine do Velike Britanije. Na sever se prostire do južne Skandinavije a na jug do južne Bugarske i Pindskog masiva u Grčkoj. U Srbiji livadski gušter ima disjunktnu distribuciju: severno od Save i Dunava vezan je za nizijska staništa dok je u južnijim krajevima vezan za brdska i planinska staništa iznad 600 m nadmorske visine.
IUCN Red List: LC
Tekst: Aleksandar Urošević